beats by dre cheap

Jedna bosanska prica...

Priča počinje u bilo kojem gradu u Bosni i Hercegovini. Godina je mračna. Djevočica (ime smislite sami) imala je jedva šesnaest godina. Njena jedina briga bila je saputanje sa drugaricama o novim i starim simpatijama. Sve ono što je neminovno dolazilo i u grad u kojem je živjela ona nije vidjela. Nisu to vidjele ni njene drugarice i drugovi. Jednog dana sve se iznenada promijenilo. Neki od drugova i drugarica samo su nestali iz grada. Nije znala ni gdje ni zašto su otišli. Mama joj objašnjava da su oni otišli „svojima“ i da je tako zato što to neki zli ljudi žele. Ratne strahote ne zaobilaze ni njen grad. „Oni“ pucaju po gradu. Televizija svakodnevno prikazuje kako „oni“ ubijaju i proganjaju „naše“. U grad dolazi masa novih ljudi, „naših“. Djevojčica se pita ko su oni, koliko ostaju? Majka je tješi da će ludilo proći, da će se sve vratiti na staro i da čovjek mora ostati čovjek u košmaru koji nas je sve zadesio. Nikada Djevojčica neće zaboraviti momenat kada su joj saopštili da je njena školska Drugarica ubijena u policijskom autu dok su je prebacivali u bolnici. Ubili su je „njeni“. Ubili su je isti oni koji ubijaju „naše“ svakodnevno. Počela je osjećati nelagodu prema „njima“. Skoro da je počela da mrzi. Tako je Djevojčica odrasla i postala Djevojka. Družila se sa dječakom, momkom po imenu Drug. On joj je bio i drugarica i prijateljica. Dijelila je sve tajne sa njim. A Drug je isto bio „njihov“, ali je ostao u gradu s roditeljima. Nekako je bio i „naš“ i „njihov“. Djevojka je sretna jer dobija posao u svom gradu. Radi za strance. Vrijeme prolazi i situacija se malo-pomalo smiruje. Djevojka iznenada dobija premjestaj u drugi gradu. Ali taj grad je tamo, na „njihovoj“ teritoriji. Mnogi je odgovaraju od sulude ideje da ide zivjeti i raditi u „njihovom“ okruženju. Djevojka donosi odluku i odlazi. Počinje raditi u firmi gdje su svi „njihovi“. U samom gradu razni ljudi čudnog izgleda šetaju ulicama. Djevojka ima osjećaj da je svi na ulici prepoznaju i da je ne vole. Činjenica je da je u firmi niko ne voli i da je gledaju nekako drugačije. Svako veče Djevojka plače i kaje se što je došla. Svako veče želi da se vrati kući, među „svoje“. Ali vrijeme prolazi i Djevojka se počinje družiti sa kolegama i kolegicama. Pomalo saznaje kakve su strahote oni preživljavali tokom rata. Saznaje da nisu samo „njihovi“ ubijali, nego da su i „naši“ radili isto. Djevojka spoznaje i drugu istinu o svemu što se događalo. Zavoljela je grad i stekla prijatelje, a onda je premještaju u potpuno drugi grad. Tužna je. Strah je da će morati sve ispočetka. Da će ponovo morati prilaziti kroz sve one muke odbačene osobe, samo zato jer je rođena sa drugim imenom i zato jer nije „njihova“. Čak razmišlja o tome da odbije šefa i da otkaz. Djevojka, ipak, odlučuje da se preseli. Dolazi u, za nju novu sredinu, i spremna je na sve ono što je doživjela već jednom. Spremna je na prijekorne poglede i na razne priče po kuloarima. Već prvi dan na poslu pozitivno je iznenađena. Svi su je primili srdačno. Nije joj bilo jasno. Rekla im je ime, rekla je odakle je, gdje je odrasla, a oni nisu marili za to. Prihvatili su je kao da sa njima živi cijeli život. Počela je da upoznaje ljude van posla, da stiče prijatelje. Niko je nije gledao drugačije. Zavoljela je Djevojka taj grad. Kada ode u svoj rodni grad jedva čeka da se vrati. Jedva čeka da se vrati u grad u kojem niko nije ni „naš“ ni „njihov“. Jer Djevojka je sad Žena i ne živi više u bilo kojem gradu u Bosni i Hercegovini. Djevojčica/Djevojka/Žena živi u Tuzli.

Nemoj ti meni politike...
http://pyrana.blogger.ba
09/06/2014 20:56