Nemoj ti meni politike...

Biljezim sopstvena razmisljanja u datom trenutku.

10.06.2014.

Prica o bosanskoj familiji

Pitam se da li sira javnost zna za cinjenicu da u Bosni i Hercegovini zivi najbrojnija familija na svijetu. Jeste, jeste, familija koja broji preko 200 000 clanova. Neki ce pomisliti da je u pitanju sala i da je to vic o kinezima prenesen u BiH. Ali nije. Naime, jos od srednjeg vijeka, odmah nakon osnivanja Bosnae, potezu korijeni porodice Budzetlija. Porijeklo vode od Kulina Budzetlije, Bana bosanskog. S godinama i kroz vijekove porodica se povecavala. Mijenjale su se imperije i drustvena uredjenja, ali porodica Budzetlija se sirila i istrajavala. Nagli porast familije desava se devedesetih godina proslog vijeka. To je period kada familiji Budzetlija u prilog ide sve sto se dogadjalo na ovim prostorima. Budzetlije su jedina vjerski i nacionalno mjesovita porodica. Nema kod njih Hrvata, Srba niti Bosnjaka. Oni su nacija za sebe i imaju sopstvenu vjeru i bogomolju. Vjera im se zove Budzet, a centralna budzetska bogomolja nalazi im se na Trgu BiH broj 1. Najvise Budzetlija je, kako i spada, iz glavnog grada. Tu je najveci ogranak familije. To je grad u kojem kad se beba rodi dobija prezime Budzetlija. Da ne grijesim dusu, ima clanova familije u svim gradovima i mjestima sirom BiH. Negdje vise, negdje manje. Ali svi se oni poznaju i svi imaju isto porijeklo. Budzetlije su jedina familija koja ima srednje ime. Najpoznatiji predstavnici familije su: Bakir I. Budzetlija, Zlatko L. Budzetlija, Dragan C. Budzetlija, Milorad D. Budzetlija, Jasmin Imamovic Budzetlija, Bahrija U. Budzetlija... Rekoh vam ima ih preko 200 000. I, sto je veoma zanimljivo sa aspekta ekonomije, nijedan od clanova porodice nigdje i nista ne radi. Za njih radi par stotina hiljada ljudi koji zive na granici siromastva. Za njih rade i nezaposleni i djeca i penzioneri kupujuci hljeb, placajuci racune. Za njih rade svi u BiH kada gledaju fudbalsku utakmicu ili tursku seriju. Za njih radi majka priroda kada poplavi trecinu drzave. Za njih rade strane ambasade koje svakodnevno daju pare za razlicite projekte. Njihovo je samo da brinu. I koordiniraju. I da se mnoze.

09.06.2014.

Jedna bosanska prica...

Priča počinje u bilo kojem gradu u Bosni i Hercegovini. Godina je mračna. Djevočica (ime smislite sami) imala je jedva šesnaest godina. Njena jedina briga bila je saputanje sa drugaricama o novim i starim simpatijama. Sve ono što je neminovno dolazilo i u grad u kojem je živjela ona nije vidjela. Nisu to vidjele ni njene drugarice i drugovi. Jednog dana sve se iznenada promijenilo. Neki od drugova i drugarica samo su nestali iz grada. Nije znala ni gdje ni zašto su otišli. Mama joj objašnjava da su oni otišli „svojima“ i da je tako zato što to neki zli ljudi žele. Ratne strahote ne zaobilaze ni njen grad. „Oni“ pucaju po gradu. Televizija svakodnevno prikazuje kako „oni“ ubijaju i proganjaju „naše“. U grad dolazi masa novih ljudi, „naših“. Djevojčica se pita ko su oni, koliko ostaju? Majka je tješi da će ludilo proći, da će se sve vratiti na staro i da čovjek mora ostati čovjek u košmaru koji nas je sve zadesio. Nikada Djevojčica neće zaboraviti momenat kada su joj saopštili da je njena školska Drugarica ubijena u policijskom autu dok su je prebacivali u bolnici. Ubili su je „njeni“. Ubili su je isti oni koji ubijaju „naše“ svakodnevno. Počela je osjećati nelagodu prema „njima“. Skoro da je počela da mrzi. Tako je Djevojčica odrasla i postala Djevojka. Družila se sa dječakom, momkom po imenu Drug. On joj je bio i drugarica i prijateljica. Dijelila je sve tajne sa njim. A Drug je isto bio „njihov“, ali je ostao u gradu s roditeljima. Nekako je bio i „naš“ i „njihov“. Djevojka je sretna jer dobija posao u svom gradu. Radi za strance. Vrijeme prolazi i situacija se malo-pomalo smiruje. Djevojka iznenada dobija premjestaj u drugi gradu. Ali taj grad je tamo, na „njihovoj“ teritoriji. Mnogi je odgovaraju od sulude ideje da ide zivjeti i raditi u „njihovom“ okruženju. Djevojka donosi odluku i odlazi. Počinje raditi u firmi gdje su svi „njihovi“. U samom gradu razni ljudi čudnog izgleda šetaju ulicama. Djevojka ima osjećaj da je svi na ulici prepoznaju i da je ne vole. Činjenica je da je u firmi niko ne voli i da je gledaju nekako drugačije. Svako veče Djevojka plače i kaje se što je došla. Svako veče želi da se vrati kući, među „svoje“. Ali vrijeme prolazi i Djevojka se počinje družiti sa kolegama i kolegicama. Pomalo saznaje kakve su strahote oni preživljavali tokom rata. Saznaje da nisu samo „njihovi“ ubijali, nego da su i „naši“ radili isto. Djevojka spoznaje i drugu istinu o svemu što se događalo. Zavoljela je grad i stekla prijatelje, a onda je premještaju u potpuno drugi grad. Tužna je. Strah je da će morati sve ispočetka. Da će ponovo morati prilaziti kroz sve one muke odbačene osobe, samo zato jer je rođena sa drugim imenom i zato jer nije „njihova“. Čak razmišlja o tome da odbije šefa i da otkaz. Djevojka, ipak, odlučuje da se preseli. Dolazi u, za nju novu sredinu, i spremna je na sve ono što je doživjela već jednom. Spremna je na prijekorne poglede i na razne priče po kuloarima. Već prvi dan na poslu pozitivno je iznenađena. Svi su je primili srdačno. Nije joj bilo jasno. Rekla im je ime, rekla je odakle je, gdje je odrasla, a oni nisu marili za to. Prihvatili su je kao da sa njima živi cijeli život. Počela je da upoznaje ljude van posla, da stiče prijatelje. Niko je nije gledao drugačije. Zavoljela je Djevojka taj grad. Kada ode u svoj rodni grad jedva čeka da se vrati. Jedva čeka da se vrati u grad u kojem niko nije ni „naš“ ni „njihov“. Jer Djevojka je sad Žena i ne živi više u bilo kojem gradu u Bosni i Hercegovini. Djevojčica/Djevojka/Žena živi u Tuzli.

09.06.2014.

SR BiH?

Prodjose poplave i klizista. Ostase silne, neprocjenjive, stete. Prvenstveno stete psiholoske prirode. Sad bi bilo logicno da drzava i entiteti krenu u finansiranje oporavka. Kazem, bilo bi logicno u normalnoj drzavi, sa normalnim vlastima. Ali ne i u BiH. Ovdje se traze svi moguci moduli kako da se, od ionako osiromasenog naroda, ukrade jos poneka markica. Vrlo mudro vlasti u cijeloj BiH ciljaju na emocije i sazaljenje. Ciljaju na tradicionalni merhamet bosanskog naroda. Gdje su sada oni kriticari socijalisticke Jugoslavije? Sto se ne oglase u momentu kada njihovi izabranici u vlasti koriste socijalisticke metode otimanja procenata od plata i penzija i osnivaju fondove za pomoc, fondove za obnovu i slicno? Naravno da cute i opravdavaju jos jedan atak vlasti na bijedni bosanski puk. Dok jos traje bunilo od katastrofe, pozurili su vlastodrsci da usvoje jos jedan namet gradjanima, "za njihovo dobro". Povecavsi akcize na duhan, nasi dusebrizni politicari su osigurali lovu od MMF-a, sve pod izgovorom da je to u korist pusaca, da je to u korist naroda, da cemo svi biti zdraviji... Tek sada ce hercegovacki duhan dostici svoj ekonomski procvat. Tek sada ce se poceti puniti dzepovi "biznismena" koji ce iz golfa dvojke munjevitom brzinom preci u mercedese i jaguare. A Bosna i Hercegovina ce ekonomski procvjetati kad dobije lovu od MMF-a. I Niksic i Cvijanovic ce odahnuti kada podijele regrese u institucijama vlasti entiteta. Jer tu je kvaka. Novaca ne fali za otklanjanje steta nastalih poplavama i klizistima. Za to ce se podici novi krediti Novac od MMF-a potreban je da se zakrpe regresi. Pa da "ljudi" rahat mogu na godisnje odmore. A poplavljeni i unisteni? Neka cekaju neki novi kredit od kojeg ce se kupiti i poneki pasat i dzip da ne bi Niksic, ne daj Boze, fasovao neku zarazu iz sluzbene limuzine koja ga je vozila u poplavljena podrucja. Ponekad se pitam da li ce stvarno ovoj tiraniji i nevidjenom beozbrazluku doci kraj? Da li ce neka politicka stranka odluciti da izadje pred narod i sprovede predizborna obecanja? Da bi ovako nesto bilo izvodljivo potrebne su radikalne mjere. Prijeko je potrebno odstraniti bolesno tkivo, hirurski ukloniti sa pozicija sve SDA, SDP, SBiH poltrone i politicki aktivne clanove. Treba ispitati porijeklo imovine svakog ponaosob i poceti puniti zatvore. Kao sto rekoh, radikalno je, ali moguce. To je jedini nacin da se ova drzava povede ka ozdravljenju. To je jedini nacin da ljudi na ovim prostorima pocnu dostojanstveno zivjeti. I da pocnu raditi.

02.06.2014.

Svasta u bozijoj basci...

Vrlo cesto se upecam kako citam komentare na vijesti. Obecam sebi da cu samo procitati sta ljudi misle o odredjenoj temi i da necu reagovati niti se bespotrebno nervirati. A onda mi obavezno prevrne zeludac neki emotivni degenerik, neki lik kojem bi ispod prosjecni student klinicke psihijatrije uspostavio desetak stabilnih dijagnoza vec poslije prve recenice. Veliki sam zagovornik da ljudi imaju stav i da isti zestoko brane. Medjutim, ljudi koji su zaludjeni svojim stavom, ljudi koji udaraju kontru svima na svaki clanak, moraju biti bolesni. Bolna je cinjenica da je politika vodjena posljednjih dvadesetak godina na ovim prostorima ljudima isprala mozak do te mjere da su postali sovinisti i fasisti. Ljudi su postali sujetni do koske. Svaku rijec tumace onako kako njima odgovara i shvataju to kao uvredu. Ako mu se obratis pomirljivim tonom, tek toliko da mu das do znanja da nisi zloban, da bi sve trebalo ostati na nivou zdrave diskusije i razmjene misljenja, onda te nazove licemjerom i uvlakacem. Onaj drugi postavi na profil sliku djeda mu u SS uniformi i jos je ponosan na to da mu je djed bio Hitlerov vojnik, koljac, ubica. Pa ti onda objasnjava kako je djed bio heroj, kako je branio narod od ovih ili onih. Bolesno. Tako sam u posljednje vrijeme postao psihijatar koji idiote poput navedenih podgrije i zapali da se malo ispucaju. Uzaludno pokusavam provuci nit zdravog razuma kroz komentare, sve u nadi da ce i oni vidjeti svjetlost i bar se malo dozvati pameti. Dzaba... Nedavno procitah izreku: "Zdrav razum je toliko rijedak u svijetu da bi trebao biti proglasen za supermoc!" Na kraju, da ne bih bio prozvan, moram pomenuti da mi je ideju za ovaj i prethodni post dala moja virtuelna prijateljica S.UNIQUE!!! :)

<< 06/2014 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
7042

Powered by Blogger.ba