Nemoj ti meni politike...

Biljezim sopstvena razmisljanja u datom trenutku.

11.10.2014.

Od ponedjeljka?

Moja predvidjanja, totalno neutralno, samo na osnovu cinjenicnog stanja: DF, SBB i HDZ uzimaju najmanje 40% glasova na svim nivoima. SDA uzima oko 20% glasova. SDP i ostale stranke u Federaciji napravice neprepoznatljive rezultate. RS: Kolacija ce tijesno pobijediti SNSD. Ipak, nece moci formirati vlast sami bez Dodika. Tadic je novi predsjednik RS-a. Predsjednistvo: Iako ce biti veoma tijesna borba, moje misljenje je: - Mladen Ivanic - Fahrudin Radoncic - Dragan Covic (iako je pitanje hrvatskog clana veoma komplikovano). Da li ce biti ovako? Vidjecemo. Znam samo da SDA nikada nije bila u ovakvoj panici tokom predizborne kampanje. SDP je arogantan, ali ni to im nece pomoci da se operu za neuspjehe u posljednje cetiri godine.

02.09.2014.

Razocaran

Iako neizljecivi optimista, posljednjih dan-dva sam razocaran. Sve oko mene me jednostavno pomalo ubija. Trudim se da budem racionalan i da shvatim, ali ne ide. I to budi pesimistu u meni. Pesimistu koji je izgleda samo cekao priliku da ispliva. Borim se ja protiv njega, ali nekako mi je stalno tu i podsjeca da ovo ovdje nikad nece biti dobro i da nece biti onako kako bi trebalo da bude. Jos me vise razbija iscekivanje. Znate onaj osjecaj kada cekate vijest, kada cekate da vam se javi draga osoba da kaze da je dobro, kad cekate voz koji izgleda vise nece doci. Hiljadu stvari vam proleti kroz glavu. U jednom momentu ste ljuti. U drugom trazite neko logicno opravdanje i sve se nadate. Na kraju ste razocarani. Mozda zato sto postajete svjesni da je red voznje promjenjen i da voz nece vise nikada naici tuda. Mozda covjek prekorijeva sebe zato sto je vjerovao u nesto sto je, po svemu sudeci, nemoguce. Ko zna? To vam je isto kada vas iznenada iznevjeri osoba koju ste smatrali prijateljem, iako ste ga relativno skoro upoznali. Ali jednostavno su vam se poklopila misljenja i teznje. I onda, najednom on ili ona odluci da nije to bas to i, bez objasnjenja, nestane. Bas tako se osjecam. U zemlji u kojoj se ne vidi perspektiva, u kojoj sve ide silaznom putanjom, u kojoj je apatija dostigla vrhunac- ne moze covjek da ne bude razocaran. "Što sam? Ko sam? Ja sam samo sanjar, čiji pogled gasne u magli i memli, živio sam usput, k'o da sanjam, kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji." ... „U oluji i buri kraj nedaća svih, uz teške gubitke i tugu kletu, biti prirodan, nasmijan i tih najveća je umjetnost na svijetu.“ Sergej Jesenjin

25.08.2014.

Nada

Davno je to bilo. Vrijeme kada su ruze istinski mirisale. Ondasnje ruze. Nisu bile napirlitane kao ove danasnje, ali su mirisale. I danas taj miris mogu osjetiti. Bilo je to vrijeme kada si mogao vidjeti srecu u ocima ljudi. Kada si mogao vidjeti bebriznost, sigurnost. I onda je nestalo. Preko noci se ugasilo sve. I sreca i nada. Preko noci ruze nisu vise imale onaj miris koji te obara s nogu. Sve je nekako postalo tmurno. U ocima ljudi mogla se samo vidjeti patnja. I nada. Nada da ce biti bolje. Vise od dvadeset godina proslo je od posljednjeg iskrenog osmjeha, iskrene ljubavi, iskrenog mirisa. Samo je nada i dalje prisutna. Ona se ne da. Ona ne stari. Nema bora. Ista je, samo malkice sumnjicava. Boji se da ce vjecno ostati zarobljena ovdje, u ocima ovih ljudi. Zna nada da je potrebna mnogima diljem planete, ali eto tu je nekako zapala i nikako da se iskopa i ode iz ove jadne i napacene zemlje. A ne treba puno. Da bi nadu zamjenio bezbrizni osmjeh potrebno je samo malo. Ali to malo je i previse krojacima. Jer, ako krojaci puste malo bezbriznosti otici ce i apatija. Narod ce se posiliti i nece ih vise zanimati nista. Osmjeh na licu najveci je neprijatelj krojacima. Znaju oni da taj osmjeh moze unistiti sve sto su gradili svih ovih godina. Normalan zivot unistio bi njih i njihovu bezbriznost. Ovako krojaci kroz tanku iglu ubrizgavaju zivot, kap po kap. Na aparatima za prezivljavanje odrzavaju cijelu jednu naciju. I testiraju koliko je dovoljno da samo nacija dise. A svaki dan im govore da ce, koliko sutra, iskljuciti aparate i da ce konacno nacija sama prodisati. Samo jos malo. I to malo pomalo se oduzilo unedogled. Jer, tesko je krojacima sada prekinuti uspjesan poslovni niz. Ali, doci ce i taj dan. Doci ce dan kada ce krojaci mudro odstupiti i nestati. Jer, kad presuse blagorodni izvori i kada pozajme dovoljno, a dodje vrijeme vracanja, oni ce se povuci, a naciju predati u ruke naivnim segrtima, da je konacno sahrane. A nada? Ona ce potonuti u moru apatije i mozda, samo mozda, preseliti kod nekih sretnika kojima ce pomoci da vide da postoji bolje sutra samo ako postoji i zelja i upornost. I hrabrost.

21.07.2014.

Eto nama izbora

Pocelo je... I to uveliko. Svi pomalo zauzimaju busije i krecu u ubjedjivanje puka kako su bas oni najbolji, kako ce bas oni od ove usrane rupe napraviti raj na Zemlji. Jednima prijete da ce ih pogubiti, drugi su nepravedno napadnuti da muljaju s trecima, treci su ugrozeni i nikakvih prava nemaju na ovom svijetu..I tako ukrug... Pazite se! Svi ce vam obecati bolje sutra, svi ce obecati posao iz snova, zlatne kasike, fabriku svemirskih brodova izmedju Pelagiceva i Brckog. U Kolima, iako malom selu na Manjaci, otvorice se najveca fabrika Audija u Evropi. Kazu, zrak je cist i to je veoma pogodno za proizvodnju Audijevih limuzina. U Zitomislicima ce se izgraditi najmoderniji hotel sa devedeset zvjezdica, odakle ce helikopterima turisti letjeti gdje zele. U Miricini se gradi moderna luka, a rijeka Spreca se produbljuje da kruzeri mogu doci... Uglavnom, samo ova tri manja projekta zaposlice hiljade ljudi. A tek gradnja autoputa od Gradiske, preko Manjace, Mlinista i Glamoca do Livna...pa od Livna preko Sirokog, Mostara, Capljine, Stoca, sve do Trebinja...jer u Trebinju ce biti aerodrom. Kazem vam raj na zemlji ce biti ova BiH samo ako izglasamo one prave. Samo ako damo dvadesetu sansu ovima sto nas tako iskreno vole svih ovih godina, ovima koji se slomise radeci za pisljivih 7 000KM mjesecno da nama, narodu BiH, osiguraju bolju buducnost. Zato, narode nemoj misliti. Vase je samo da po dobrom starom obicaju ubacite onaj papiric u kutiju sa zaokruzenim imenima VASIH cuvara stada...Ostalo je njihova briga.... Sretno!!!!

10.07.2014.

Zlatko online

Necu pisati o Srebrenici. Necu iz prostog razloga sto ne zelim da se svrstam medju one koji se jednom godisnje kao sjete pobijenog naroda i na sva usta pricaju o njima i kao zale ih... Prije neki dan procitah kako je vajni lider SDP-a otvorio blog da bi se "priblizio" narodu i komunicirao sa istima. Naravno, procitah sta je to veliki teoreticar socijaldemokratije imao da napise. Mozes mislit'... Zlatku, naravno, puna usta njega samog. Jebote, covjek je ponosan sto organizuje donatorsku konferenciju. Jebote, covjek ponosan sto na suptilan nacin prosi. Ponosan je na to sto ni on niti njegovi poltroni koji obnasaju funkcije na vlasti nisu sposobni pobrinuti se da osiguraju novce za oporavak od katastrofe. Ponosan je Zlatko sto on i njegovi budzet spiskaju brze nego osmogodisnjak dzeparac. Ponosan je na svoju sposobnost. Sposobnost koju ima onaj nesrecni sedmogodisnji Rom na Kapiji. Aferim Zlatko. Mislio sam mu javno odgovoriti, imenom i prezimenom, ali predomislio sam se. Cemu to. Do takvih mozgova se ne moze doci. Dzaba je takvima pricati. toliko je on visoko u oblacima, toliko je sujetan da ga kritike, pa makar i dobornamjerne, uopste ne interesuju. Jer, on je najbolji...

10.06.2014.

Prica o bosanskoj familiji

Pitam se da li sira javnost zna za cinjenicu da u Bosni i Hercegovini zivi najbrojnija familija na svijetu. Jeste, jeste, familija koja broji preko 200 000 clanova. Neki ce pomisliti da je u pitanju sala i da je to vic o kinezima prenesen u BiH. Ali nije. Naime, jos od srednjeg vijeka, odmah nakon osnivanja Bosnae, potezu korijeni porodice Budzetlija. Porijeklo vode od Kulina Budzetlije, Bana bosanskog. S godinama i kroz vijekove porodica se povecavala. Mijenjale su se imperije i drustvena uredjenja, ali porodica Budzetlija se sirila i istrajavala. Nagli porast familije desava se devedesetih godina proslog vijeka. To je period kada familiji Budzetlija u prilog ide sve sto se dogadjalo na ovim prostorima. Budzetlije su jedina vjerski i nacionalno mjesovita porodica. Nema kod njih Hrvata, Srba niti Bosnjaka. Oni su nacija za sebe i imaju sopstvenu vjeru i bogomolju. Vjera im se zove Budzet, a centralna budzetska bogomolja nalazi im se na Trgu BiH broj 1. Najvise Budzetlija je, kako i spada, iz glavnog grada. Tu je najveci ogranak familije. To je grad u kojem kad se beba rodi dobija prezime Budzetlija. Da ne grijesim dusu, ima clanova familije u svim gradovima i mjestima sirom BiH. Negdje vise, negdje manje. Ali svi se oni poznaju i svi imaju isto porijeklo. Budzetlije su jedina familija koja ima srednje ime. Najpoznatiji predstavnici familije su: Bakir I. Budzetlija, Zlatko L. Budzetlija, Dragan C. Budzetlija, Milorad D. Budzetlija, Jasmin Imamovic Budzetlija, Bahrija U. Budzetlija... Rekoh vam ima ih preko 200 000. I, sto je veoma zanimljivo sa aspekta ekonomije, nijedan od clanova porodice nigdje i nista ne radi. Za njih radi par stotina hiljada ljudi koji zive na granici siromastva. Za njih rade i nezaposleni i djeca i penzioneri kupujuci hljeb, placajuci racune. Za njih rade svi u BiH kada gledaju fudbalsku utakmicu ili tursku seriju. Za njih radi majka priroda kada poplavi trecinu drzave. Za njih rade strane ambasade koje svakodnevno daju pare za razlicite projekte. Njihovo je samo da brinu. I koordiniraju. I da se mnoze.

09.06.2014.

Jedna bosanska prica...

Priča počinje u bilo kojem gradu u Bosni i Hercegovini. Godina je mračna. Djevočica (ime smislite sami) imala je jedva šesnaest godina. Njena jedina briga bila je saputanje sa drugaricama o novim i starim simpatijama. Sve ono što je neminovno dolazilo i u grad u kojem je živjela ona nije vidjela. Nisu to vidjele ni njene drugarice i drugovi. Jednog dana sve se iznenada promijenilo. Neki od drugova i drugarica samo su nestali iz grada. Nije znala ni gdje ni zašto su otišli. Mama joj objašnjava da su oni otišli „svojima“ i da je tako zato što to neki zli ljudi žele. Ratne strahote ne zaobilaze ni njen grad. „Oni“ pucaju po gradu. Televizija svakodnevno prikazuje kako „oni“ ubijaju i proganjaju „naše“. U grad dolazi masa novih ljudi, „naših“. Djevojčica se pita ko su oni, koliko ostaju? Majka je tješi da će ludilo proći, da će se sve vratiti na staro i da čovjek mora ostati čovjek u košmaru koji nas je sve zadesio. Nikada Djevojčica neće zaboraviti momenat kada su joj saopštili da je njena školska Drugarica ubijena u policijskom autu dok su je prebacivali u bolnici. Ubili su je „njeni“. Ubili su je isti oni koji ubijaju „naše“ svakodnevno. Počela je osjećati nelagodu prema „njima“. Skoro da je počela da mrzi. Tako je Djevojčica odrasla i postala Djevojka. Družila se sa dječakom, momkom po imenu Drug. On joj je bio i drugarica i prijateljica. Dijelila je sve tajne sa njim. A Drug je isto bio „njihov“, ali je ostao u gradu s roditeljima. Nekako je bio i „naš“ i „njihov“. Djevojka je sretna jer dobija posao u svom gradu. Radi za strance. Vrijeme prolazi i situacija se malo-pomalo smiruje. Djevojka iznenada dobija premjestaj u drugi gradu. Ali taj grad je tamo, na „njihovoj“ teritoriji. Mnogi je odgovaraju od sulude ideje da ide zivjeti i raditi u „njihovom“ okruženju. Djevojka donosi odluku i odlazi. Počinje raditi u firmi gdje su svi „njihovi“. U samom gradu razni ljudi čudnog izgleda šetaju ulicama. Djevojka ima osjećaj da je svi na ulici prepoznaju i da je ne vole. Činjenica je da je u firmi niko ne voli i da je gledaju nekako drugačije. Svako veče Djevojka plače i kaje se što je došla. Svako veče želi da se vrati kući, među „svoje“. Ali vrijeme prolazi i Djevojka se počinje družiti sa kolegama i kolegicama. Pomalo saznaje kakve su strahote oni preživljavali tokom rata. Saznaje da nisu samo „njihovi“ ubijali, nego da su i „naši“ radili isto. Djevojka spoznaje i drugu istinu o svemu što se događalo. Zavoljela je grad i stekla prijatelje, a onda je premještaju u potpuno drugi grad. Tužna je. Strah je da će morati sve ispočetka. Da će ponovo morati prilaziti kroz sve one muke odbačene osobe, samo zato jer je rođena sa drugim imenom i zato jer nije „njihova“. Čak razmišlja o tome da odbije šefa i da otkaz. Djevojka, ipak, odlučuje da se preseli. Dolazi u, za nju novu sredinu, i spremna je na sve ono što je doživjela već jednom. Spremna je na prijekorne poglede i na razne priče po kuloarima. Već prvi dan na poslu pozitivno je iznenađena. Svi su je primili srdačno. Nije joj bilo jasno. Rekla im je ime, rekla je odakle je, gdje je odrasla, a oni nisu marili za to. Prihvatili su je kao da sa njima živi cijeli život. Počela je da upoznaje ljude van posla, da stiče prijatelje. Niko je nije gledao drugačije. Zavoljela je Djevojka taj grad. Kada ode u svoj rodni grad jedva čeka da se vrati. Jedva čeka da se vrati u grad u kojem niko nije ni „naš“ ni „njihov“. Jer Djevojka je sad Žena i ne živi više u bilo kojem gradu u Bosni i Hercegovini. Djevojčica/Djevojka/Žena živi u Tuzli.

09.06.2014.

SR BiH?

Prodjose poplave i klizista. Ostase silne, neprocjenjive, stete. Prvenstveno stete psiholoske prirode. Sad bi bilo logicno da drzava i entiteti krenu u finansiranje oporavka. Kazem, bilo bi logicno u normalnoj drzavi, sa normalnim vlastima. Ali ne i u BiH. Ovdje se traze svi moguci moduli kako da se, od ionako osiromasenog naroda, ukrade jos poneka markica. Vrlo mudro vlasti u cijeloj BiH ciljaju na emocije i sazaljenje. Ciljaju na tradicionalni merhamet bosanskog naroda. Gdje su sada oni kriticari socijalisticke Jugoslavije? Sto se ne oglase u momentu kada njihovi izabranici u vlasti koriste socijalisticke metode otimanja procenata od plata i penzija i osnivaju fondove za pomoc, fondove za obnovu i slicno? Naravno da cute i opravdavaju jos jedan atak vlasti na bijedni bosanski puk. Dok jos traje bunilo od katastrofe, pozurili su vlastodrsci da usvoje jos jedan namet gradjanima, "za njihovo dobro". Povecavsi akcize na duhan, nasi dusebrizni politicari su osigurali lovu od MMF-a, sve pod izgovorom da je to u korist pusaca, da je to u korist naroda, da cemo svi biti zdraviji... Tek sada ce hercegovacki duhan dostici svoj ekonomski procvat. Tek sada ce se poceti puniti dzepovi "biznismena" koji ce iz golfa dvojke munjevitom brzinom preci u mercedese i jaguare. A Bosna i Hercegovina ce ekonomski procvjetati kad dobije lovu od MMF-a. I Niksic i Cvijanovic ce odahnuti kada podijele regrese u institucijama vlasti entiteta. Jer tu je kvaka. Novaca ne fali za otklanjanje steta nastalih poplavama i klizistima. Za to ce se podici novi krediti Novac od MMF-a potreban je da se zakrpe regresi. Pa da "ljudi" rahat mogu na godisnje odmore. A poplavljeni i unisteni? Neka cekaju neki novi kredit od kojeg ce se kupiti i poneki pasat i dzip da ne bi Niksic, ne daj Boze, fasovao neku zarazu iz sluzbene limuzine koja ga je vozila u poplavljena podrucja. Ponekad se pitam da li ce stvarno ovoj tiraniji i nevidjenom beozbrazluku doci kraj? Da li ce neka politicka stranka odluciti da izadje pred narod i sprovede predizborna obecanja? Da bi ovako nesto bilo izvodljivo potrebne su radikalne mjere. Prijeko je potrebno odstraniti bolesno tkivo, hirurski ukloniti sa pozicija sve SDA, SDP, SBiH poltrone i politicki aktivne clanove. Treba ispitati porijeklo imovine svakog ponaosob i poceti puniti zatvore. Kao sto rekoh, radikalno je, ali moguce. To je jedini nacin da se ova drzava povede ka ozdravljenju. To je jedini nacin da ljudi na ovim prostorima pocnu dostojanstveno zivjeti. I da pocnu raditi.

02.06.2014.

Svasta u bozijoj basci...

Vrlo cesto se upecam kako citam komentare na vijesti. Obecam sebi da cu samo procitati sta ljudi misle o odredjenoj temi i da necu reagovati niti se bespotrebno nervirati. A onda mi obavezno prevrne zeludac neki emotivni degenerik, neki lik kojem bi ispod prosjecni student klinicke psihijatrije uspostavio desetak stabilnih dijagnoza vec poslije prve recenice. Veliki sam zagovornik da ljudi imaju stav i da isti zestoko brane. Medjutim, ljudi koji su zaludjeni svojim stavom, ljudi koji udaraju kontru svima na svaki clanak, moraju biti bolesni. Bolna je cinjenica da je politika vodjena posljednjih dvadesetak godina na ovim prostorima ljudima isprala mozak do te mjere da su postali sovinisti i fasisti. Ljudi su postali sujetni do koske. Svaku rijec tumace onako kako njima odgovara i shvataju to kao uvredu. Ako mu se obratis pomirljivim tonom, tek toliko da mu das do znanja da nisi zloban, da bi sve trebalo ostati na nivou zdrave diskusije i razmjene misljenja, onda te nazove licemjerom i uvlakacem. Onaj drugi postavi na profil sliku djeda mu u SS uniformi i jos je ponosan na to da mu je djed bio Hitlerov vojnik, koljac, ubica. Pa ti onda objasnjava kako je djed bio heroj, kako je branio narod od ovih ili onih. Bolesno. Tako sam u posljednje vrijeme postao psihijatar koji idiote poput navedenih podgrije i zapali da se malo ispucaju. Uzaludno pokusavam provuci nit zdravog razuma kroz komentare, sve u nadi da ce i oni vidjeti svjetlost i bar se malo dozvati pameti. Dzaba... Nedavno procitah izreku: "Zdrav razum je toliko rijedak u svijetu da bi trebao biti proglasen za supermoc!" Na kraju, da ne bih bio prozvan, moram pomenuti da mi je ideju za ovaj i prethodni post dala moja virtuelna prijateljica S.UNIQUE!!! :)

19.05.2014.

Katastrofa ili opomena?

Nisam neki vjernik, ali gledajuci i svjedoceci svemu sto se dogadja posljednjih nekoliko dana, zapitam se... Da li nam, na svoj nacin, Bog, Allah, Manitu ili Buda salje poruku? Mozda nam Majka Priroda zeli nesto reci? Upozoriti nas, male Balkanske ljude, da ratovi u kojima se medjusobno ubijamo nisu najgore sto nam se moze desiti. Mozda nam govori da je vrijeme da pocnemo misliti. Pa je tako natjerala Mustafu da u izbjeglistvo primi Stojana; Miroslava da spasava zivot Ivici; Muhameda, Savu i Josipa da se, rame uz rame, bore protiv vodene bujice ili klizeceg blata koji ne biraju krajnji cilj: dzamiju, manastir ili katedralu. Boze, kako se ljudi zblize u nevolji i bolu. Kako brzo zaborave sve ono sto ih vjestacki dijelilo dvadeset i vise godina. Kako najednom Sava, Bosna, Drina, Jala, Spreca i Vrbas stadose na jednu stranu, a na drugoj strani napaceni i prestraseni narod. Narod neopterecen imenima i samo sa jednom vjerom: pobijediti neman koja prijeti. Boze, kako sam ponosan. Ovo daje nadu. Nadu da ce ljudi shvatiti da mi jedni drugima nismo neprijatelji. Da smo osudjeni na ovaj zivot i na ovaj prostor. Nadu da ce se ljudi sjetiti vremena kad su bili ljudi, kad su zajednicki stvarali, kad su se zajednicki radovali, ali i plakali. Ovolika voda koja nosi zivote i kuce prilika je da odnese i jedan komad istorije skroz dolje do Crnog mora. Mozda da spakujemo i ova govna sto helikopterima kruze i onako sa visine gledaju i kobajagi brinu. Mozda je Svevisnji odlucio da pusti vodu i da sapere mrznju koju su poslijali i koju hrane majmuni bez pameti. Majmuni kojima je zivot bebe iz Maglaja ili djeda iz Doboja samo statisticki podatak. Majmuna kojima ce katastrofa vlastitog naroda biti izgovor da ugrabe milione strane pomoci. Majmunima koji ce iskoristiti te iste pare za samopromociju i predizbornu kampanju.


Stariji postovi

<< 10/2014 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
2637

Powered by Blogger.ba